U današnjem digitalnom svijetu podaci su sve. Tvrtke žive od njih, a pojedinci pomoću tih podataka upoznaju sebe i svijet.
No to postoje problem kada se prikuplja više podataka nego što je potrebno i kada se oni čuvaju dulje nego što bi trebalo.
Brisanje nepotrebnih podataka bi trebalo postati dio opće, osobne i poslovne kulture.
Nemojte dopustiti da vaši podaci, koje možda više ne trebate, postanu nečije blago i nešto što se može iskoristiti protiv vas.
Kada je u pitanju “digitalno smeće” ono možda nije toliko očigledno kao fizičko, ali nije ništa manje važno. Neke stvari treba znati kada baciti.
Poslovni i tehnički aspekt
S tehničke strane podatke nije problem čuvati, barem što se medija za pohranu tiče. Prostor za pohranu je sve dostupniji, a brzine prijenosa se povećavaju. Zbog toga nije neobično podatke čuvati zauvijek za neograničenu upotrebu.
No s poslovne strane treba znati odrediti kada je dosta. Čuvanje podataka podliježe regulativama, a što je podataka više to ih postaje sve teže uskladiti i pratiti. Također, uvijek netko treba znati gdje se što nalazi i kako do toga doći, a što je više osoba koje podacima pristupaju veća je i šansa da podaci “iscure”.
Dva načina brisanja podataka
Prvi način brisanja podataka temelji se na zahtjevu, a drugi na rasporedu.
Oba načina imaju jednak konačni ishod, ali ih razlikuje pokretač. Također, oba načina se izvode kombinacijom automatiziranih i ručnih procesa brisanja.
Brisanje na temelju zahtjeva
Najlakše ga je objasniti na primjeru GDPR-a, propisa koji je potrošačima dao određenu kontrolu nad vlastitim podacima i zaleđe da u svakom trenutku zatraže brisanje svojih osobnih podataka.
Ipak, i tu postoje određene iznimke. Podaci koji su potrebni za pružanje usluge, pravne i regulatorne razloge ili financijsko izvješćivanje ne moraju biti izbrisani čak niti slanjem zahtjeva.
Brisanje prema rasporedu
Najčešće je povezano s poslovnim procesima. Organizacije koje su svjesne potencijalnih problema s čuvanjem velike količine, nepotrebnih, podataka sve više unaprijed razmišljaju što će s podacima.
A razlog zašto je to češće želja nego praksa je što rijetko koja tvrtka ima namjenski tim koji će voditi brigu o podacima.